100 dana rata: 100 dana transportnih radnika koji plaćaju svojim životima

Prošlo je 100 dana otkako su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli operaciju protiv Irana. Sto dana rata koji civilni transportni radnici nisu započeli, ne mogu ga završiti i za koji su platili vlastitim životima, zdravljem i slobodom.

Sto dana poslije, unatoč ponovljenim trenucima nade u deeskalaciju, rat se nastavio i intenzivirao, produbljujući patnju i izlažući transportne radnike novim i neprihvatljivim rizicima.

Od prvog dana ITF jasno i nedvosmisleno ističe da transportni radnici nisu borci. Oni su civilni radnici – pomorci, piloti, članovi kabinskog osoblja, kontrolori zračnog prometa, vozači kamiona i lučki radnici – koji održavaju svijet u pokretu. Nemaju nikakav interes u ovom sukobu. Nemaju moć zaustaviti ga. Ipak, iz dana u dan snose njegove posljedice. Nećemo dopustiti da svijet skrene pogled s onoga što im se događa.

Rat koji pogađa civilne radnike

Dok obilježavamo ovu tužnu obljetnicu, napadi na civilne trransportne radnike nisu prestali. Posljednjih dana napadi na međunarodne zračne luke u Kuvajtu i Bahreinu ponovno su odnijeli nevine živote te izložili zrakoplovne radnike izravnoj opasnosti. U Perzijskom zaljevu brodovi su i dalje meta napada. Najnoviji val napada i zapljena civilnih plovila u blizini Hormuškog tjesnaca nije iznimka, nego nastavak obrasca koji traje već stotinu dana. Civilni radnici namjerno se dovode u opasnost, a odgovorni dobro znaju što čine.

U prvim satima sukoba napadnute su škole, zračne luke i luke diljem pogođenog područja, pri čemu su stotine civilnih radnika poginule ili bile ozlijeđene. Radnici su stradali u međunarodnim zračnim lukama u Kuvajtu, Bahreinu, Dubaiju i Zayedu. U Zayedu je jedna osoba izgubila život. To nisu bili vojni ciljevi, nego civilna radna mjesta. Ljudi su ondje obavljali svoj posao – prijavljivali putnike na letove, upravljali zrakoplovima, ukrcavali teret i pružali usluge putnicima. Zrakoplovni radnici došli su na posao i našli se usred ratne zone.

U danima i tjednima koji su uslijedili napadi na civilno brodarstvo dodatno su se intenzivirali. Brodovi su napadani u blizini Hormuškog tjesnaca i diljem Perzijskog zaljeva. Iran i Sjedinjene Američke Države zaplijenili su brodove. Pomorci su ubijani, ranjavani i držani kao taoci.

Osim samih napada, prometni radnici diljem regije – uključujući vozače kamiona koji prevoze robu kroz ratom pogođena područja, prelaze zatvorene granice i snalaze se na poremećenim prometnim rutama – suočavaju se sa svakodnevnom stvarnošću ratnog gospodarstva: opasnostima, nemogućim uvjetima rada i, u previše slučajeva, potpunim izostankom zaštite.

Ljudska cijena

Više od 20.000 pomoraca i dalje je blokirano u Perzijskom zaljevu. Većina njih dolazi iz zemalja globalnog juga, daleko od svojih obitelji i bez ikakve sigurnosti kada će se vratiti kući. U nekim slučajevima ponestaje im goriva, vode i hrane. Promatraju projektile i dronove iznad svojih glava te spavaju, ako uopće mogu, svjesni da se nalaze u ratnoj zoni. Od početka rata ITF je zaprimio više od 2.500 zahtjeva za pomoć pomoraca i njihovih obitelji te omogućio povratak kući za više od 600 pomoraca.

Posljedice za mentalno zdravlje duboke su i nedovoljno prepoznate. Stalni strah, izolacija, neizvjesnost i odvojenost od obitelji nisu apstraktni problemi, nego ozbiljne i dokumentirane psihološke traume koje će mnoge radnike pratiti dugo nakon završetka sukoba.

Pojedini poslodavci dodatno su pogoršali situaciju pokušavajući iskoristiti rat kao opravdanje za kršenje radničkih prava: pozivali su se na višu silu kako bi bez pristanka produljivali ugovore, ograničavali ili prekidali komunikaciju te uskraćivali repatrijaciju.

Rat ne smije postati bjanko ček za poslodavce koji žele uskratiti pomorcima njihova prava. Konvencija o radu pomoraca (MLC) postoji upravo kako bi to spriječila. Njezina puna provedba mora biti osigurana odmah, a ne tek kada to odgovara okolnostima sukoba. Smjene posada moraju se provoditi. Ugovori se moraju poštovati. Svakom pomorcu u ovoj regiji mora biti omogućena neograničena komunikacija s obitelji.

Prijedlozi za uspostavu humanitarnog pomorskog koridora radi obnove plovidbe kroz Hormuški tjesnac privukli su sve veću pozornost. ITF razumije hitnost situacije, ali ostaje jasan u jednom: takav koridor može funkcionirati samo ako sve strane u sukobu pruže potpuno, obvezujuće i provjerljivo jamstvo da brodovi i njihove posade neće biti mete napada.

Radnici u civilnom zrakoplovstvu od prvog dana nose gotovo nemoguć teret. Održavali su rad zračnih luka pod prijetnjom napada, sudjelovali u evakuacijskim letovima te upravljali posljedicama zatvaranja zračnog prostora, preusmjeravanja letova i krajnje operativne neizvjesnosti.

Posljedice se osjećaju diljem svijeta. Posade zrakoplova suočavaju se s duljim rutama i produljenim radnim vremenom, dok drugo osoblje i kontrolori zračnog prometa upravljaju sve složenijim operativnim izazovima. Globalna zrakoplovna radna snaga preuzima teret globalnog poremećaja.

ITF od početka upozorava da civilna zrakoplovna infrastruktura nikada ne smije biti vojna meta. To je načelo prekršeno. Radnici u međunarodnim zračnim lukama u Kuvajtu i Bahreinu među posljednjima su koji su za to platili najvišu cijenu.

ITF-ovi zahtjevi nakon 100 dana rata

Već stotinu dana trransportni radnici bivaju ubijani, ranjavani, pritvarani, traumatizirani i ostavljeni bez mogućnosti povratka kući, dok istodobno nastavljaju prevoziti putnike, robu i osnovne potrepštine o kojima ovisi svakodnevni život milijuna ljudi.

Naši zahtjevi ostaju nepromijenjeni:

• trenutačni i trajni prekid vatre te potpuna deeskalacija od svih strana u sukobu;
• potpuna i bezuvjetna zaštita civilnih prometnih radnika i civilne infrastrukture u skladu s međunarodnim pravom;
• hitno oslobađanje svih pritvorenih pomoraca i plovila;
• puna provedba zaštitnih odredbi Konvencije o radu pomoraca, uključujući smjene posada, isplatu plaća, neograničenu komunikaciju i repatrijaciju;
• prestanak zlouporabe instituta više sile radi uskraćivanja radničkih prava;
• osiguravanje odgovarajuće psihološke i mentalnozdravstvene potpore svim prometnim radnicima pogođenima sukobom;
• uspostava bilo kakvog humanitarnog pomorskog koridora isključivo uz potpuna, provjerena i obvezujuća sigurnosna jamstva;
• hitan diplomatski angažman pod vodstvom Ujedinjenih naroda s ciljem postizanja pravednog i trajnog mira utemeljenog na međunarodnom pravu i Povelji UN-a.

Sto dana vlade izdaju priopćenja, vojske razmjenjuju vatru, a politički čelnici brane svoje pozicije.

Cijenu svega toga plaćaju transportni radnici.

ITF predstavlja više od 16,5 milijuna prometnih radnika diljem svijeta i naša je poruka jasna: prometni radnici nisu potrošna roba. Nisu kolateralna šteta. Nisu pregovarački aduti. Nisu instrumenti rata.

Zaustavite ovaj rat. Zaštitite civilne transportne radnike. Omogućite povratak kući svim nasukanim i pritvorenim transportnim radnicima.

Dok se to ne dogodi, ITF će nastaviti govoriti, organizirati se i boriti se za svakog transportnog radnika zarobljenog u sjeni ovog sukoba.