Sekcija žena SPH

PLOVIMO ZAJEDNO, ZAJEDNO SMO JAČE!

Članicom Sekcije žena SPH  automatski postaje svaka članica SPH. Ukoliko to još niste, a želite postati: pošaljite potpisanu potvrdu za sudjelovanjem u radu sekcije te istu pošaljite na našu adresu u Rijeci.  

Zahtjev za sudjelovanjem u Sekciji žena SPH

Pravilnik Sekcije žena SPH

Predsjednica Sekcije žena SPH je Tatjana Božić koja radi na brodovima Jadrolinije.

Ciljevi Sekcije žena SPH:

• ravnopravnost žena i muškaraca u svim područjima društvenog života, ali posebice u pomorskom sektoru, u području zapošljavanja i na radnom mjestu;
• zaštita i promicanje ženskih interesa u kolektivnim ugovorima, sporazumima i hrvatskom zakonodavstvu te borba protiv diskriminacije žena;
• uključivanje što većeg broja žena u sindikalni rad, omogućavanje potrebne edukacije i znanja za učešće u tijelima odlučivanja sindikata te većeg utjecaja na kreiranje sindikalne politike.
• uključivanje u rad sindikalne mreže Međunarodne i Europske federacije transportnih radnika s ciljem promicanja solidarnosti i zajedničke borbe za socijalnu pravdu na međunarodnoj razini.

U nastavku se nalaze dopisi i dokumenti Sekcije žena:

Gospodo birokrati, pomorci ne pate od amnezije! (29.05.2014.)

Svakodnevna pitanja su plaće, dnevnice (pomorski dodatak), a glas i svakodnevni život pomoraca govori da su plaće male... nikakve. Prije desetak godina četveročlana obitelj je mogla, s primanjima, živjeti u okvirima srednjeg sloja, a danas možete u jednom danu platiti dio režija, kupiti najjeftinije proizvode za hladnjak, poli salamu, malo kapule... pa narežite to djeci, ali ne svaki dan da se ne naviknu na puno... a telefon, MAX TV, Internet to je povlastica za imućne... a kredit... gotovi ste, samo vi to ne znate, još vam nisu rekli, no ubrzo će vam banka to kazati. Imate auto, ne punite ga euro super ili dizel gorivom, morate čekati nova inovativna rješenja, ekološki prihvatljiva kao cipelcug snage jednog „magarca“( to je sada „in") jer bicikleta košta 4-5 tisuća kuna ( vise od jedne plaće).

Potrošačka košarica je prazna, troškovi života besramno poskupjeli, a plaće pomoraca brutalno niske, preniske... zadnje povećanje plaće je bilo u svibnju 2008 za oko 8% i do njega se je došlo inicijativom inicijativom SPH.

Tražimo da se pomorski dodatak uvrsti u plaću, ako ne u cijelosti, onda jedan dio i kao takav da bude jednak za sve članove posada brodova. Jer dok ste kod kuće tad koristite sate koje ste odradili i zaradili na brodu pa samim tim i dodatak, tako ne bi bilo prevelikih  oscilacija u plaći. Preispitati i regulirati platne koeficijente po zvanju tako da se nitko ne osjeća zakinuto.
Pomorci rade, za radno vrijeme se ne pita, brod ne trpi neaktivnost, traži rad, često prekovremeni, noćni. Znamo da svaki rad na brodu imaju svoju težinu u poslu,pa je žalosno da neki misle kako je križanje prikazanih sati rada nova društvena igra od broda do kompanije gdje odrađeni sati trebaju mijenjati agregatno stanje ... ispariti...

Ej gospodo birokrati, pomorci ne pate od amnezije. Znamo kada je bila povećana plaća, znamo koliko rastu troškovi života koje naša primanja nikako ne prate. Vlada kolektivni tbc (tuberkuloza) u našim džepovima. Upozoravamo, poštujte nas rad, ne radimo na crno, ne isplaćujte nam na crno... sve zaradimo poštenim radom.

Skromni smo, ponizni i istovremeno ponosni, naš krik se šutke čuje, radimo u veoma teškim uvjetima koji bi za mnoge bili neprihvatljivi... posebno uvjeti života i smještaja koji su izuzetno teški na većini brodova, te ne osiguravaju ni malo komfora i udobnosti. Upravo zato su plaće pomoraca oduvijek bile više u odnosu na neka druga zanimanja.

Ponekad dobijemo prašak za pranje rublja, pastu za ruke i sl., sve upitne kvalitete, tako da za neke osnovne potrepštine potrošimo veći dio pomorskog dodatka, a ostali dio, ako želimo sačuvati zdravlje, na kupnju voća, mliječnih prerađevine jer toga nema ili je zastupljeno u malim količinama, premda su u kuhinji doista virtuozi kad sa minimalnim iznosom za hranarinu (tko zna kada je zadnji put povećana) uspijevaju prehraniti posadu. Sve pohvale kuhinji. Vrlo često moramo kupit obuću i odjeću kako bi na nešto sličili, jer mnogo puta nema odgovarajućih veličina garderobe. Ako ste sretnik onda radi perilica rublja, a ako ne imate „riflju“ pa rifljaj u ruzinavoj banji. Naravno sve to kupujemo od našeg pomorskog dodatka kako bi izgledali pristojno i čisto.

Pogledam oko sebe vidim pomorce koji su tužni, razočarani, samo se čuje a kako preživjeti ovaj mjesec. Kava i novina su luksuz, odlazak u kazalište i kino je bivše svršeno vrijeme, jer plaća nije dovoljna ni za život.
Uvrstite dio pomorskog dodatka u plaće, povećajte plaće barem da budu na razini plaća ostalih javnih poduzeća i da minimalna plaća bude ista kao u Hrvatskoj, bez umjetnih dodataka.

Mi smo pomirljivi, nismo buntovni, nije nam stran dijalog i dogovor za sveopće dobro. Nemojte samo da se više ne čuje naš šutnjom zatomljeni krik, jer onda neće biti dobro, ni vama, ni nama.

I molimo vas da nas poštedite priča, obećanja i iluzija. Toga imamo i previše, puno lažnih i davno pročitanih obećanja, kako će nam uskoro biti bolje, ne samo nama nego svim ljudima u „Lijepoj našoj“..

Svaki član posade zaslužuje lijepu riječ (02.10.2013)

Predsjednica Sekcije žena, Tatjana Božić, ovoga puta pripremila je tekst u kojemu se bavi problemom mobinga na brodovima. Upravo zbog istoga organiziramo seminar na tu temu 17.listopada u Opatiji, gdje će uz nju još nekoliko ženskih članova posade podijeliti svoja iskustva, ali i pokušati aktualizirati problem psihičkog i fizičkog zlostavljanja pomoraca na brodovima.

Nazovimo stvari pravim imenom: gruba riječ, uvreda, ponižavanje, spolno diskriminiranje, to je nepregledna sirova praznina u kojoj ste se izgubili. U želji da zaustavimo svaki oblik nasilja, dobivamo ga sve više.

Nedavno me je mladić na brodu znatiželjnog pogleda pitao... kako je vama kao ženi raditi na brodu? Pitanje me pomalo iznenadilo, spontano sam odgovorila... veoma teško... ovo je muški svijet, brutalno grubi obrasci ponašanja, komuniciranja. Klimnuo je glavom... razumijem itekako, te nastavio: A što po vama žena treba raditi? Iz vlastite želje rekla sam, želim bit kući, biti majka, žena... dodao je "kraljica" da doista, žena je u svakom slučaju hrabra kraljica...

Prolazi vrijeme a s tim i društvene promjene "na bolje" ..nekada davno plemenski vođa je okupio pleme i koristeći fizičku silu "slikovito" objasnio što želi da učinite. Tko je preživio, znači da je zadatak izvršio... Evoluirali smo, stigli u EU, no da li smo evoluirali u civiliziranog čovjeka? Jesmo li naučili u doba kompjuterizacije posl ovnu komunikaciju ili se obraćamo brdsko- planinskim rječnikom po dijalektu poslovnih domorodaca? Težak je to predmet komunikacija, hvala bogu nije i obavezan predmet jer bi sigurno mnogi još bili u klupi na popravnom.

Zabrinjavajuće je da sve više muških članova posade doživljava razne uvrede, bivaju psihički maltretirani iz dana u dan od pojedinaca koji prelaze okvire pristojnog komuniciranja, ali kad su muškarci u pitanju očekuje se držanje stare dobre narodne "veliki dečki ne plaču" ... pobogu!!!!

Mornari, mladići, makinisti, pomoćno osoblje, to su zdravi ljudi koji tesko rade da bi zaradili plaću, mnogo puta nisu plaćeni za rad; nedovoljno i ispod prosjeka, mizernim plaćama koju šalju svojim obiteljima... Skromni su, tihi  i ponizni u svojoj patnji, baš kao i žene koje su najčešće izložene seksualnoj fantaziji muških kolega pojedinaca, koji misle da su neodoljivi sa krezavim osmjehom, zadahom septičke jame,i ucrvanim krastavcem u hlačama... ne znamo otkad su znak krokodila i rayban  naočale predispozicija za pamet? Nasilnici sve više šire spektar djelovanja, osim što ulaze u prostor diskrecije, sustavno vrše pritisak na pojedince koji se ne žele povinovati suludim idejama nadređenog.

Kako bi nahranili svoj ego tjerati će ostale članove da timski slome pojedinca, podbadaju ga, omalovažavaju, podmeću u poslu, veoma složno vas izruguju. Brod je posebna sredina u kojoj ne postoje reakcije ponašanja kao na kopnu: brzo pada samopouzdanje, reakcije nisu predvidive, potiskuje se bijes te na koncu žrtva počinje preispitivati samu sebe - s ve s ciljem mira u poslovnoj sredini... vi trpite iz dana u dan mjesec dva i više.

Oslovljavaju vas pogrdnim imenima i otvoreno vam daju na znanje da odete jer ne igrate po pravilima bolesnog uma. Rezultati u poslu se jednostavno postižu, učinkovitost je100% samo ako umijete na kulturan način i pravim riječima izreći što je potrebno. Vjerujem da je na svakom brodu izvrstan tim pomoraca koji znaju posao, koji su tu da zarade, da ostanu i odrade svoje te odu kućama, međutim mnogi odlaze zbog jedinki, zbog psihičkog mučenja, uništeni i poniženi.

Odlazite, a inkvizitori su odnijeli pobjedu za svoj egoistični i bešćutni um. Nitko ne preispituje "uzrok" odlaska, vjeruje se pljesnjivoj receniči   "nije zadovoljio", samo uhodane igrače ne preispituje nitko.

Ima li žrtva pravo na ispriku i obrazloženje tko je " pinokio" u priči. Pravno je teško dokazati psihičko zlostavljanje, svjedoci neće svjedočiti iz straha da ne izgube to što imaju. To je bitka sa vjetrenjačama. Žrtva zlostavljanja je u društvenom sistemu osoba koja nije sposobna, osim mobinga je moguć i fizički obračun, gdje žrtva može ostati krivac, nasilnik.

Svakodnevno smo svjedoci psihofizičkog ponašanja, do kad će se tolerirati postupci istrošenih ljudi, koji naprosto gotovo da i ne koriste nikakav model komunikacije, potrebno ih je zamijeniti sukladno dobu u kojemu živimo, novim, učinovitijim modelima. Što je to u ljudima, da li u njima živi virus gadosti, bakterija zlobe, pohlepe, što nam daje za pravo vrijeđati, zlostavljati, ogovarati, pa i fizički pokazatj tko je alfa mužjak. Kako se osjeća žrtva koja samo radi pošteno svoj posao, a za nagradu ga optužujemo bez mogućnosti obrane. Svi smo samo ljudi, ljudski je griješiti.

Učenje nas oplemenjuje, otvara nove spoznaje, postižemo kao cjelina mnogo više, u konačnici sretni smo. Svaki član posade zaslužuje minimum, a to je lijepa riječ.

Posadi broda gdje god bili mirno more, miran radni dan i noć bez mobinga.

Tatjana Božić, predsjednica Sekcije žena SPH

Da li je žena sama? (24.6.2013)

Nije važno da li ste udana ili rastavljena žena, uz dužno poštovanje ne prosperirate najbolje na nekim radnim mjestima koja su uvažena kao „muški poslovi“ ili ste u okruženju muškog svijeta raritet. Zamislite da pišete tisuće zamolbi i ne prima vas nitko, što zbog godina koje imate, što ne odgovarate današnjem profilu koji se traži ili jednostavno vas je pregazilo vrijeme pa niste više dovoljno školovani za neke poslove.,a vama treba kora kruha, zar ne. Očito se radi o sili koja ne pita ni tko ste ni što ste, vi jednostavno morate raditi – vama se djeca školuju, računi stižu, rate kredita i ovrhe nad životom… i zamislite dan kad ustajete, a nema nikoga da kažete –kako ćemo ovo riješiti- sama ste i morate misliti isključivo svojom glavom. Znam  iz iskustva da pametne i snažne stabilne žene uglavnom ostaju same i uspješne jer očito je da slabi muškarci rado upotrijebe silu nego razum i komunikaciju kako bi na neki način pobijedili u verbalno-mentalnom sukobu žene i muškarca.

Zašto udarac?

Postavimo pitanje što je ispravno nakon udarca. Kako se oduprijeti nasilju ako je muž ili suradnik nasilnik.
Za takvo ponašanje u društvu postoji sudska kazna, ali realne posljedice znamo: malo zatvora, a kući ostaju djeca žrtve cijelog života.

A što je sa demonstracijom sile, kako to ovo društvo i zakon tretiraju ,nažalost nikako. Sve se svodi na puste odlaske centru za socijalni rad, a da nikada nije došlo do rješenja kako procesuirati nasilnika u obitelji ili na radnom mjestu, kako ga naučiti da ne bude nasilan, da upotrijebi komunikaciju, a ne fizički obračun.

Nažalost, naše društvo nema niti jedan takav centar koji bi vršio neku vrstu oblikovanja ponašanja prihvatljivog u obiteljskoj ili radnoj zajednici .,doduše postoje savjetodavni centri koji su nedovoljno iskorišteni, a ne znam zašto ne bi imali centar za preodgoj nasilnih očeva i muževa, šefova ili suradnika..

Vjerujem da bi takav centar uz stručni tim imao uspjeha pa nakon rehabilitacije po odluku stručnog tima otpuštao na nastavak života u zajednici pod nadzorom  još neko vrijeme. Možda jednoga dana ovo naše društvo shvati potrebu za takvim centrom.

Brod - sredina neprilagođena ženi

BROD je neka vrsta luke gdje ste riješili egzistencijalno pitanje, ali ste psihički slomljena, povrijeđena i ne možete vjerovati kako je zatvorena sredina kao brod otrovna za vas samu i dovodi vas u nemoralne priče koje su plod bujne mašte muškog mozga.

Koliko ćemo još biti malograđani, do kada ćemo se ponašati kao da nam je sve dozvoljeno. Smatram da nije bitno gdje radite i da vas društvo ne treba osuđivati zbog toga jer vi samo zarađujete za život i imate pravo na svoju privatnost što u našem naoko modernom društvu izgleda ne funkcionira jer ipak je patrijahalno doba još uvijek na snazi… u nekim radnim sredinama. Primjerice na brodu.

Nažalost psihičko i fizičko nasilje je postalo svakodnevnica i ne znam da li postoji sredina koja se još nije susrela sa ovim problemom..Taj problem nagriza sve sredine, urbane i ruralne. Da tragedija bude još veća, žene se ne usude takvo što ni prijaviti, jer žena je uvijek sama kriva za sve, Ako i prijave bilo koju vrstu nasilja i ucjenjivanja tad zakonodavstvo ne vjeruje relevantnim dokazima- upravo ih ponovo stavljaju u situaciju da svjedoče i ponovno se susreću sa osobom koja ih je zlostavljala na ovaj ili onaj način. Zaštite realno nema, izlaz postaje utopija.

Psihičko zlostavljanje ili ponižavanje i diskriminiranje po spolnoj osnovi, posebice na temu vaše osposobljenosti za dotičan posao, klasična pitanja i odgovori na koji način je žena  dospjela na poziciju na brodu na kojoj jest, upravo je niz bitaka koje žena vodi u borbi za ravnopravnost.

Mišljenja sam da svi mi, cijelo društvo, imamo taj zajednički problem; potrebno je mnogo više truda,ulaganja, edukacija, obrazovanja i građanskih normi, prihvatljivijih obrazaca ponašanja u tzv. "urbanom civiliziranom društvu"... Uglavnom sve počinje od kuće pa do škole, ali ako nismo uspjeli usaditi sve kao roditelji, tada su škole drugi roditelji gdje se provodi više vremena nego kod kuće  i upravo tobi trebao biti rasadnik ljubavi i poštivanja, kako bi mladi sutra bili zdravi članovi zdravog društva.
Sekcija žena Sindikata pomoraca Hrvatske stoji na usluzi svim članicama nježnijeg spola koje imaju problema na radnim mjestima ili u svojim domovima..Zajedno smo jače, javite nam se. Iako naočigled na vidiku rješenja nema, mi ćemo ga iznaći zajedno s vama.

Tatjana Božić, predsjednica Sekcije žena SPH

Što se to kuha? (29.11.2012)

Brzo se proširila vijest … naš brod, naša Liburnija prestaje ploviti! A zašto? Za to nitko nije znao, niti da je htio, nije mogao reći neki normalan i relevantan razlog. Čule su se kojekakve priče, prema nekima od njih je brod Marko Polo trebao ići u remont, ali očito nije tako. Brod Dubrovnik je uplovio u Kraljevicu, a mi smo se iskrcali u Splitu pa polako put pod noge i naravno kućama. 

Ma ništa ne bi bilo neobično da brod ide u remont, sve poznato… ali kada krenu kružiti priče o prodaji broda, o ukidanju brze dužobalne linije nije vam svejedno.

Zatim vas obavijeste da ste primljeni u stalni radni odnos- zaplačete od sreće. Ipak neko uvažava vaš rad, pa pomislite eto ipak stvari idu nabolje.

Oduševljenje da ste primljeni, sreći nema kraja, stižu čestitke, pa to je divno, kako mi je drago - svašta čujete i u sebi naravno radite planove za budućnost, odjednom sve postaje ružičasto. S druge strane vidite da drugi nisu uspjeli sakriti tugu jer nisu još primljeni u stalni radni odnos, da su žalosni, a svoj posao obavljaju pošteno kao i vi. Tješite druge: gledaj, rad je jedino pravo mjerilo, bit će sve dobro, primiti će i vas, vidite da su se stvari ipak pomakle sa mrtve točke.

Žalosno je to sve slušati i proživljavati, već duže vremena slušamo priče o prodaji broda i naravno kupnji novog broda ili još strašnije da se ukida linija Rijeka – Dubrovnik… svjesna sam da to znači gubitak radnih mjesta za 300 ljudi. To nije sve - mi ne plovimo, ukinute su linije u zimskom periodu, stoje dva broda uključujući posadu, a znamo da je najskuplji brod onaj koji stoji.

Zadnja dva mjeseca intenzivno slušam problem ne samo žena već i ostalih članova posade dakle muškaraca, koji su prirodnom selekcijom jači spol i nositelji obitelji, barem je tako uvaženo u našem društvu. Svi su zabrinuti za opstanak ove kompanije i da li će sutra imati svoje radno mjesto gdje će se ukrcavati, od čega će školovati djecu, plaćati kredite, od čega platiti struju, vodu i imati Internet koji je neophodan ako imate školarca kod kuće, kako sve to platiti ako izgubite posao.

Nažalost sve je poskupjelo, a naše plaće su ispod svake razine, najniže od svih državnih primanja, a mi smo pomorci koji mjesecima nismo kod kuće i ne živimo život prosječnog hrvatskog građanina. Imamo debeli minus na tekućem računu, većina ima i kredite koje neće imati tko platiti.. Očita je glad, a isto je tako očito da sit gladnome ne vjeruje… a ja znam jedno ne rugaj se gladnome glad rađa veću borbu za bolje sutra...

Radim godinama i gledam kako se ove sezone kao i mnoge druge primalo ljude koji su radili sezonu, ali nitko im nije rekao da će ploviti samo tu jednu jedinu sezonu. Strašno je kada radite 7, 8, pa i više godina i pozovu vas jer vam ističe ugovor, a vi naučeni da ne očekujete više od produženja ugovora doživite šok,molim vas tražite si posao, nemam vas gdje ukrcati, nećemo vam produžiti ugovor, žao nam je niste zadovoljili.

Pitam vas zašto nam niste nakon mjesec dana probnog rada ili nakon jedne sezone raskinuli ugovor. Suprotno našem (nevaljalom radu)  ipak nam produžavate ugovor; očito smo bile dobre sve ove godine kad niste imali koga ukrcavati, kada je trebalo potegnuti sezonu sa nekoliko sobarica… sada su te žene ili konobari ili mladići ili makinisti suvišni iako nisko plaćeni, sada su očito višak koji interesantno nije zadovoljio radom od 7, 8, 9, 10 godina, pa i više.

Ukidaju liniju koja postoji od 1949 godine. Ako razmislimo kako sada doći do Dubrovnika? Pa autobusom za 500,00 kuna po osobi ili recimo vlastitim automobilom: gorivo –cestarina- 600,00 – 1000,00 kn ili možda vlakom koji vozi naravno samo do Splita jer dalje nema pruge osim vašeg cipel-cug pogona: na nizbrdici sjednite na kofer, ako ima kotačiće -pa valjda ćete se odvesti makar do Neuma… a brod koji nudi smještaj, doručak uključen u cijenu kabine, ako to ne zadovoljava vaše potrebe možete ostati na palubi ili u unutarnjim salonima i kavanama na brodu, možete razgledavati, šetati, popiti i pojesti sa najdubljim i najtanjim đepom, sa automobilom ili bez, sve možete od 200,oo,500,00 -1000,00 kn na brodu, ali kažu nam da smo neprofitabilni..

Sjećam se da prošle godine nije bilo Liburnije na internetu i niste mogli bukirati putovanje do prvoga lipnja..Ako nije tužno, u najmanju ruku je smiješno. Počinje sezona, a nas na internetu nema i naravno da smo izgubili u startu jer ljudi planiraju putovanje još u siječnju ili veljači. Sezona naravno pokaže da treba još kabina, još paluba, još stolica, još brodova… gubimo turiste iz susjedne Italije za cca. 20 posto jer nemamo dovoljno brodskih linija. Ovo je tragedija.

Pomorska zemlja Hrvatska nema broda da poveže sjevernu i južnu točku Jadrana,očito ćemo ostati samo primorska zemlja jer kažu da smo neprofitabilni. Da li je to razlog ukidanja ili prastari brod koji ima dušu? Zašto ne razmisli naša vlada i ne izračuna pravu dobit kroz turizam, zašto nam ne pomognu u nabavi novoga broda? Možda, samo možda,  kada bi uveli fiskalne blagajne na brodove, zaposlili nove ljude u kontroli ulaza i izlaza robe, stvorili  bolje i sigurnije modele rada, te pojačali svoju dioptriju,  ugledali bi pravo stanje i isplativost svake linije.

Ali to nije sve. Ljudi, ugasit će nam se radna mjesta. Da li o tome netko razmišlja. Neki će reći doći se strani brodari pa vidi onda kako se radi, mi smo ionako lijen narod i volimo da nam drugi kroji pravdu. Vidjeli smo kako se kroji kod nas na primjeru Kamenskog  i nizu drugih tvornica koje su donosile kruh, tako da smo apsolvirali znanje u krojenju i prekrojavanju i ostali gladni.

Poznavajući nas pomorce itekako smo vrijedni i ne pitamo za radno vrijeme, uvijek smo spremni i posjedujemo znanje i tradiciju s kojom se ponosimo. No ja i mnogi drugi pomorci ne znamo što nas čeka osim da želimo naše brodove,naše linije i vjerujemo da nitko neće biti toliko lud da razori zadnju našu nadu i najveće bogatstvo, Jadran i turizam te da će naša luka Rijeka imati brodove u luci koji plove naravno dužobalnom i nadam se još mnogim linijama..

TATJANA BOŽIĆ, predsjednica Sekcije žena SPH