25.11.2015 Arhiva

Europski sindikalisti danas 25. studenog obilježavaju Međunarodni dan za eliminaciju nasilja nad ženama - uz misao vodilju da zajednički djelujemo protiv nasilja nad ženama, bilo na radnom mjestu ili kod kuće.

 

 

Šokantne činjenice su da:

- Jedna od tri žene je bila žrtva fizičkog i / ili seksualno nasilje.

- Jedna u 10 od tih žena je napadnuta od strane nekoga s posla - nadzornika, kolega ili kupca.

- Polovica ženske populacije u zemljama Europske unije doživjele su neželjene seksualne napade, fizički kontakt ili druge oblike seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu.

U nastavku pročitajte pismo predsjednice Sekcije žena SPH, Tatjane Božić na temu nasilja nad ženama u obitelji, ali i na radnom mjestu - brodu. Ovo je ujedno i poziv svim članicama SPH da se jave i aktivno uključe u rad Sekcije kojoj su potrebite žene koje se ne boje istupiti i pokazati svoje ja. 

 

Da li je moguće iskorijeniti nasilje nad ženama?

Nije važno da li ste udana ili rastavljena žena, uz dužno poštovanje ne prosperirate najbolje na nekim radnim mjestima koja su uvažena kao „muški poslovi“ ili ste u okruženju muškog svijeta raritet ili radite okružena veoma niskom frekvencijom razuma i poštovanja.

Zamislite da pišete tisuće zamolbi i ne prima vas nitko; što zbog godina koje imate, možda zato jer ne odgovarate današnjem profilu koji se traži ili vas je jednostavno pregazilo vrijeme pa niste više dovoljno školovani za neke poslove.

Očito se radi o sili koja ne pita ni tko ste ni što ste, vi jednostavno morate raditi – vama se djeca školuju, računi stižu, rate kredita, ovrhe nad životom….i zamislite dan kada ustajete, a nema nikoga - sama ste i morate misliti isključivo svojom glavom. Znam iz iskustva da pametne i snažne stabilne žene uglavnom ostaju same i uspješne jer očito je da slabi muškarci rado upotrijebe silu nego razum i komunikaciju kako bi na neki način pobijedili u verbalno-mentalnom sukobu žene i muškarca.  Postavimo si pitanje zašto udarac?

Postavimo pitanje što je ispravno nakon udarca jer vlada uvrijeđeno mišljenje da je pametno ženu "staviti na svoje mjesto" da zna za ubuduće tko je gazda u kući. Kako se oduprijeti nasilju ako priznajmo muž je nasilnik koji to doista je.

Za takvo što u društvu postoji sudska kazna, posljedice znamo: malo zatvora, pa sam skori izlazak na slobodu, a kući ostaju djeca žrtve cijeloga života.

Kako naše društvo i zakon tretiraju ovakve nasilnike? Nažalost nikako. Sve se svodi na puste odlaske centru za socijalni rad, a da nikada nije došlo do rješenja kako procesuirati nasilnika u obitelji, kako ga naučiti da ne bude nasilan, da upotrijebi komunikaciju, a ne šake.

Nažalost naše društvo nema niti jedan takav centar koji bi vršio neku vrstu oblikovanja ponašanja prihvatljivog u obiteljskoj zajednici. Doduše postoje savjetodavni centri koji su nedovoljno iskorišteni, a ne znam zašto ne bi imali centar za preodgoj nasilnih očeva i muževa. Vjerujem da bi takav centar uz stručni tim imao uspjeha pa nakon rehabilitacije prema odluci stručnog tima otpuštao pojedince na nastavak života u zajednici. Možda jednog dana društvo shvati potrebu takvog centra.

 

Dakle brod je recimo neka luka gdje ste navodno riješili egzistencijalno pitanje, ali ste psihički slomljena, povrijeđena i ne možete vjerovati kako je zatvorena sredina kao brod otrovna za vas samu i dovodi vas u nemoralne priče koje su plod bujne mašte muškog mozga.

Koliko ćemo još biti malograđani, do kada ćemo se ponašati na način da nam je sve dozvoljeno. Smatram da nije bitno gdje radite i da vas društvo ne treba osuđivati zbog toga jer vi samo zarađujete za svoj kruh  i imate pravo na svoju privatnost što u našem naoko modernom društvu izgleda ne funkcionira jer ipak je patrijahalno doba još uvijek na snazi…

Nažalost nasilje je postalo svakodnevnica i ne znam da li postoji sredina koja se nije susrela s ovim problemom. Taj problem nagriza sve sredine urbane pa čak i one ruralne, a moglo bi se reći da upravo male seoske sredine imaju mali pakao od života, a najčešće je to izazvano neimaštinom, pokojom čašicom više od dozvoljene.

Žene uglavnom nisu zaposlene već rade kod kuće i to veoma mnogo; ustaju jako rano i  cijeli dan fizički rade. Te iste žene gube spoznaju gdje i kamo da se obrate i nažalost to vrijeđanje i mučenje i batine te psihičko zlostavljanje postaju za njih svakodnevnica.

Da  tragedija bude još veća, ne usude se takvo nešto niti prijaviti. Ukoliko i prijave bilo koju vrstu nasilja, tada zakonodavstvo ne vjeruje relevantnim dokazima - upravo vas ponovo stavljaju u situaciju da svjedočite i ponovno se susretnete sa osobom koja vas je zlostavljala na ovaj ili onaj način, tako da vas nakon svega čekaju traume i strah.

Nasilje je danas prisutno već u školama pa čak i vrtićima, naravno na radnim mjestima gdje je u obliku diskriminacije po spolnoj osnovi postoji oduvijek.

Svi mi, cijelo društvo, imamo zajednički problem: potrebno je mnogo više truda, ulaganja, edukacije, obrazovanja, osnovnih životnih pravila i građanskih normi, prihvatljivih obrazaca ponašanja u urbanom civiliziranom društvu…..Sve počinje od kuće, ali ako nismo uspjeli postaviti takve normative kao roditelji, tada su škole drugi roditelji gdje se provodi više vremena nego kod kuće, a djeci je potrebno rasti okružena ljubavlju, bez nasilja jer jedino takoće sutra biti zdravi članovi zdravog društva.

Tatjana Božić, predsjednica Sekcije žena SPH